DANČI BIRA: "ETHEL & ERNEST" (2016.) - Mali ljudi za velike stvari


Priče o roditeljima kojih više nema su uvijek emotivne, od njih ne treba tražiti objektivnost. „Ethel & Ernest“ je takva priča. Dvoje Britanaca upoznajemo na kraju dvadesetih godina prošlog stoljeća, u vremenu krize, ali i začetka konflikta koji će, na mnogobrojne načine, obilježiti vrijeme koje dolazi. „Ethel & Ernest“ izvanredan je animirani film kod kojeg treba istaknuti kako je crtan rukom, što u vrijeme računalne animacije i nije uobičajeno. Redatelj Roger Mainwood snimio je adaptaciju stripa onako kako je ona izvorno i zamišljena: kao posvetu dvoje ljudi, kao prisjećanje na jedno vrijeme i kao „jedan od onih filmova kakvi se više ne rade“. Tome je vjerojatno pomoglo i što je autor stripa, Raymond Briggs, sin naslovnih likova. Zbog toga je, koliko god bio dobar, „Ethel & Ernest“ film koji je teško objektivno ocijeniti.


Omeđen i određen vremenom u kojem se odvija, (1928. – 1971.) „Ethel & Ernest“ je sigurno jedan od najboljih animiranih filmova koje sam pogledao u posljednje vrijeme. Briggs je autor čije adaptacije su nezaobilazne kad govorimo o britanskom animiranom filmu („When the Wind Blows“, „Snowman and Snowdog“), a „Ethel & Ernest“ njegova su emotivna posveta roditeljima koji su proživjeli život sa svim usponima i padovima i ostali postojani. U referenciranoj Churchillovoj rečenici kojom je pozivao Britance na otpor nadirućim nacistima, Ernest i Ethel pripadnici su generacije koja o kojoj će „i stoljećima nakon, kad se sagleda cjelokupna povijest naroda, odigrala presudnu ulogu“. Zato, „Ethel & Ernest“ na mikrorazini možda jest animirani film o jednoj obitleji, no kad se pogleda šira slika, to je ustvari pregled jednog turbulentnog perioda i ljudi koji su iz njega izašli jači, uspješniji i optimističniji.


Iako se na animiranim likovima, „na prvu“ vidi sličnost s belgijskom školom animacije (Tin-Tin pada na pamet već nakon prvih kadrova), pristupom i obradom teme „Ethel & Ernest“ više podsjeća na Miyazakija i Studio Ghibli. Već sama činjenica da je film crtan rukom dodatno pojačava taj dojam. Europski film tako posljednjih godina preuzima primat u tom, meni najdražem, načinu animiranja. Filmovi kao što su „Pjesma mora“ ili „Tajna Kellsa“ Toma Moorea samo su argument više u prilog toj tezi.


Igre riječima između naslovnih likova, prepirke oko laburista s jedne i torijevaca s druge strane, doprinosile su dinamici filma; a različitost karaktera između njih samo je dodatno davala na realnosti i snazi onoga što je autor nastojao prikazati. Ernest je bio toliko snažan lik, s toliko nijansiranja u glasu, da sam počeo pogađati tko ga glumi. Znam, bilo je lakše otići na Google ili IMDB, ali htio sam nakon što film završi vidjeti koliko sam u pravu. Odgovor, Jim Broadbent, bio je tek jedan od ponuđenih. No, Broadbent je odigrao prikaz Ernesta toliko glasovno uvjerljivo, s toliko praćenja emocija na ekranu, da je priča djelovala gotovo kao igrani, a ne animirani film. Brenda Blethyn, koja je glumila Ethel je također bila vrlo dobra, ali Broadbent je baš čitavom filmu dao drugu dimenziju.


Kroz film smo prošli  Blitz, prošli smo Dan pobjede u Europi, Hirošimu i pretumbavanja poslijeratnih britanskih vlada. No, Ernest i Ethel ostali su oni obični mali ljudi koji podnesu teret, ali za to ne traže ordenje i povlastice. Oni su svoj život proživjeli najbolje što su mogli. To što im je sin napisao strip iz kojega je nastao ovaj film samo je jedan vid zahvale, vid prepoznavanja svega onoga što su u tako turbulentnim vremenima učinili za njega.



U tome je snaga, ali i najveća preporuka, ovog filma.

Ocjena: 9/10
IMDB


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar