DRUGA STRANA FILMA: ABBAS KIAROSTAMI (1940. - 2016.) - Vjetar nas sve odnosi... - MovieLand

Kojeg su redatelja modernog filma nahvalili Jean-Luc Godard, Nanni Moretti, Chris Marker, Akira Kurosawa, kritičari i publika, a da su ga istodobno smatrali jednim od najvećih autora konca dvadesetog stoljeća? Tko je prvi dao filmski genijalan i životno iskren uvid u život u Iranu, dok je kroz Iran progovarao o dilemama koje su tako svojstvene današnjem otuđenom i pomalo sebičnom vremenu? Sve navedeno da se lako sažeti u imenu Abbas Kiarostami.

Kiarostami i ja smo se upoznali kroz njegov kanski laureat „Okus trešnje“. Sama činjenica da Kiarostami u tom filmu obrađuje zabranjenu temu samoubojstva dovoljno je provokativna. Gospodin Baldi, za one koji nisu gledali film, svojim kamiončićem traži od različitih profila ljudi da mu pomognu nakon što izvrši samoubojstvo. Sjećam se kako sam, gledajući film, razmišljao o kultnom „Alanu Fordu“ i liku samoubojice koji nikako da se ubije. U istom onom smislu u kojem je popularni strip bio provokativan za našu, jugoslavensku stvarnost, Abbas Kiarostami bio je provokativan za iransku.

Kinematografija „Okusa trešnje“ nešto je što me na prvi pogled oborilo s nogu. Riječ je, naravno, o zahtjevnom filmu. Film je to u kojem se vidi nedostatak sredstava pa povremeno djeluje i prestatičan. Sjećam se kako je, nakon što sam ga prvi put pogledao „Okus trešnje“ ostavljao dojam blagog razočaranja. No, neki filmovi traže da ih se pogleda više od jednom. Tu ću se vratiti na gore spomenute redatelje.

„Riječi ne mogu opisati moje osjećaje o njima stoga vas naprosto savjetujem da pogledate njegove filmove... Kad je Satyajit Ray umro, potonuo sam u depresiju. No, nakon što sam vidio Kiarostamijeve filmove, zahvalio sam Bogu što nam je poslao pravu osobu da zauzme njegovo mjesto“ (Akira Kurosawa).

Iako su tek filmovi „Gdje ti je kuća, prijatelju?“ (1988.), „Krupni plan“ (1990.) i „Kroz stabla masline“ (1994.) privukli pozornost zapadnjačke publike, vrijedi istaknuti kako je Kiarostami suosnivač filmskog odjela Zavoda za intelektualni razvoj djece i mladih, producentske kuće za koju je 1970. snimio svoj prvi kratkometražni film, a 1974. i svoj prvi dugometražni film „Putnik“ (1974.) Film „Gdje ti je kuća, prijatelju“ drama je o dječaku Ahmadu koji želi prijatelju Nemu vratiti bilježnicu uzetu zabunom. Taj zaplet dobiva na snazi vanjskom prijetnjom koja ugrožava čitavu egzistenciju. Dječaku Nemu, naime, prijeti isključenje iz škole. Sličan tom je i film „I život se nastavlja“ (1992.), lažni dokumentarac zasnovan na istim motivima. Na ta dva međusobno povezana filma nastavlja se i spomenuti „Kroz stabla masline“, pa na taj način Kiarostami zaokružuje prilično neobičnu trilogiju. (Trilogija potresa)

Iako je Kiarostami često uspoređivan sa Ericom Rohmerom, Jaquesom Tatijem ili Vittorijom de Sicom, njegov filmski izričaj je zaista jedinstven. Prepletanjem dokumentarnog i igranog filma u svoju poetiku Kiarostami nepogrešivo upisuje lirske, refleksivne elemente gdje se često gubi granica između stvarnosti i fikcije. Poznata je njegova rečenica: „Nikad istina nije bliže, nego kad lažemo.“

Osim svog redateljskog rada, Kiarostami je poznat i kao producent i scenarist. Među njegovim scenarijima koje je radio za druge redatelje ističe se „Bijeli Balon“ (1995.) koji je napisao za svog bivšeg asistenta Jafara Panahija (recenzija se nalazi ovdje.). U tom filmu Kiarostami također prati obrasce svojih prethodnih filmova dok slijedi jednostavan zaplet koji se neočekivano komplicira. Također, kako je često slučaj u njegovim filmovima, važni protagonisti su djeca.

S filozofskog aspekta njegovog stvaralaštva čini se posebno važno istaknuti film „Vjetar će nas nositi“ (1999.) za koji je dobio nagradu kritike i specijalnu nagradu žirija na festivalu u Veneciji. Film u kojem je, slično kao u „Okusu trešnje“, tema prolaznost života ovog se puta fokusira na grupu novinara u udaljenom kurdskom selu koji imaju zadatak snimiti ritual žalovanja lokalnih stanovnika. Dok čekaju smrt jedne starice, novinari su frustrirani nedostatkom signala za mobitel i činjenicom da starica nikako ne umire. „Vjetar će nas nositi“ ostavlja dojam filma koji više od bilo kojeg drugog Kiarostamijevog filma, slavi život, odnosno bitne stvari u životu. Njime također dominira impresivna fotografija, oštrouman humor i poigravanje vizualnim, a na sve to je dodana i filozofska komponenta po kojoj se ovdje Kiarostami približio najboljim ostvarenjima, primjerice, Terrencea Malicka.

Na kraju ovog pregleda Kiarostamijevog stvaralaštva, istaknut ću još i njegovu suradnju sa dvojicom impresivnih redatelja europskog filma. Ken Loach, Abbas Kiarostami i Ermanno Olmi režirali su trilogiju isprepletenih priča koje se odvijaju tijekom putovanja vlakom iz središnje Europe do Rima. Rukopis svakog od redatelja je vidljiv tijekom ovog zanimljivog filma koji se prigodno zove „Karte“ (2005.) i koji bih preporučio zahtjevnijoj filmskoj publici.

Abbas Kiarostami nas je napustio 4. srpnja ove godine. Bez sumnje, Kiarostami je najvažniji iranski redatelj dvadesetog stoljeća, a njegov je utjecaj na iransku kinematografiju nemjerljiv, ne samo u redateljskom smislu. Svojim mentorstvom i doprinosom razvoju sjajne iranske filmske priče, Kiarostami će ostati nezamjenjiva referenca prema kojoj će se mjeriti nadolazeći redatelji iako će poetiku i estetiku koju je postizao stari majstor, kao i u slučaju onih koji su ga cijenili, biti teško dostići. Možda je pretjerano reći kao što reče Godard da „film počinje s D. W. Griffithom, a završava s Kiarostamijem“, ali filmski je svijet izgubio jednu od svojih najvažnijih perjanica. Kiarostami nas je prije svega naučio kako promišljati film i kako razmišljati filmom. U današnjem se svijetu efek(a)ta i profita to lako zaboravi.

Dobra je stvar što su nam kao podsjetnik ostali filmovi jer neke od njih treba gledati i nekoliko puta da ih se shvati i probavi. To je odlika velikih autora. Koliko ih god puta gledali, nešto ćemo nova otkrivati.