DRUGA STRANA FILMA: HOLIVUDSKA INKVIZICIJA ili besmisao crnih lista

Zanimljivo je kako se teme nameću same od sebe. Više ili manje pametne, ali aktualne. Holivudska inkvizicija jedna je od tih prilagođenih tema kojima na neki način odražavamo i naš, hrvatski politički trenutak. Kako bismo na pravi način shvatili značenje tog pojma, kao i „Holivudske desetorke” moramo se vratiti malo dalje u prošlost. Točnije, početak pedesetih godina. U SAD-u je tih godina bujao tzv. Crveni strah koji je komuniste tražio (i nalazio) svuda, a jedna od glavnih meta takvog straha bio je, naravno, Hollywood. Kad lovite vještice želite što javniju lomaču. U SAD-u koncem pedesetih teško da je postojala lomača s više reflektora od „tvornice snova.“ Vještice koje su na njoj spaljene, tzv. holivudska desetorica, dospjele su na crnu listu, te im je bio uskraćen rad u filmskoj industriji.

Opasnost ne samo te, nego i svih, crnih lista je njihova proizvoljnost. Naime, odluka o tome tko dospijeva na takvu listu uglavnom ovisi o (samo)volji onoga koji odlučuje. Odbor za neameričke aktivnosti, kako se zvalo tijelo odlučivanja, predvodio je Joseph McCarthy prema kojem se takvi procesi i atmosfera linča još i danas nazivaju mekartizmom. Edward R. Murrow bio je jedan od prvih novinara koji su ukazali na nepravednost takve prakse, a filmska je industrija bila samo jedna, eksponirana, žrtva straha, nerazumijevanja i mržnje. Upravo zato, zamišljam sljedeću situaciju. Sudnica u kojoj se nalazi Odbor za utvrđivanje neameričkih aktivnosti, optuženici se nalaze u klupama, a glavno pitanje je u ovoj fikcionalnoj verziji povijesti ipak malo izmijenjeno. Ono glasi: „Jeste li sad, ili ste ikad bili kršćanin?“ U takvoj zamijeni uloga, naime, najbolje se vidi apsurd svih, a ne samo holivudske crne liste. Ono što je danas komunist, izdajnik ili terorist uskoro može postati Hrvat, katolik ili kapitalist. Nema neke razlike. Tu je, kao i kod toliko toga drugog, samo stvar u zamjeni perspektive.

Ideološki duel oko optužbi Odbora za neameričke aktivnosti mogli smo vidjeti u filmu „Laku noć i sretno“ (2005.) gdje je detaljno opisan sukob Murrow/McCarthy, a cijelu priču oko crne liste ponovno je učinio aktualan i ovogodišnji film „Trumbo“ u kojem glavnu ulogu glumi Bryan Cranston. Baš se u liku i djelu Daltona Trumba, čovjeka koji je apsurd ideološkog ekstremizma sjajno opisao u romanu i jedinom filmu koji je režirao („Johnny je krenuo u rat“ (1971.)), vidi sva tragičnost holivudske crne liste. Iako o njemu opširnije možete pročitati u recenziji filma, vrijedi istaknuti kako je Trumbo, do pojave mekartizma, bio jedan od najkvalitetnijih holivudskih scenarista. Nakon filmova „Kitty Foyle“ (1940.), „30 sekundi iznad Tokyja“ (1944.) i „Voće života“ (1945.) postao je i službeno najplaćeniji scenarist. Tad su uslijedili događaji koji su tema novog filma, a i sjajnog dokumentarca istog naziva iz 2007. Trumbo, najeksponiraniji od „holivudske desetorice“, je dospio na crnu listu.

Tu ću malo zastati i dozvoliti si u binarnoj opoziciji promotriti upravo odnos Rima prema ranim kršćanima i odnos lova na vještice prema „komunistima“. Ako usporedimo retoriku, barem prema prikazu koji imamo iz literature i povijesne fikcije, ona se ne razlikuje previše. No, je li previše usporediti jedne s drugima? Svakako, u smislu da u dvadesetom stoljeću u SAD-u nije bilo gladijatorskih borbi i razapinjanja na križ. No, usporedba stoji ako se pogledaju optužbe i saslušanja koja su iznesena na Odboru. Jer, ako je Rim = Kongres, Kršćani = Komunisti, Otpor u katakombama = Rad pod pseudonimima shvatit ćemo da je vlast nepoželjne oduvijek tretirala na isti način. Prohibicijom, kažnjavanjem, zabranom. Ima li išta paradoksalnije od osvrta na tu temu s paralelom u kojoj se u istoj poziciji nalaze rani kršćani i moderni komunisti? Pardon, „komunisti“. Savršena alegorija toga, kao i stanja uma koji je proizveo takav tretman holivudskih studija u pedesetima je film „Tunika“ (1953.) s Richardom Burtonom u glavnoj ulozi. Alegoričnost tog filma u kontekstu tretmana holivudske desetorice postaje posebno zanimljiva s obzirom da se radi o biblijskoj temi. Značaj tog filma za retrospektivno gledanje na „crveni strah“ dotaknuta je u nekoliko značajnih eseja na temu holivudske „crne liste“. Binarna opozicija kršćana i komunista možda će nekom zvučati kao blasfemija ili oskimoron, ali je u ovom slučaju potrebna. Rijetko što ukazuje na nelogičnost i (usudim se reći) zaostalost koncepta crne liste (ovaj put bez navodnika) kao emotivno i ideološki suprostavljeni ekstremi.

Kako bismo razumjeli genezu „lova na vještice“ u SAD-u pedesetih moramo shvatiti vremenski kontekst u kojem se dogodila. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i pobjede Saveznika nad Silama Osovine počeo je Hladni rat. Hladnoratovske su podjele, kao i pripadajuće utrke u znanosti i naoružanju, postajale sve glasnije, a Churchillov govor o „željeznoj zavjesi preko Kontinenta“ (1946.) glasno je odjekivao u američkoj svijesti. Bilo je već jasno da Sovjeti imaju atomsku bombu, američka supremacija u tom, najmoćnijem oružju nije dugo trajala, a razlog zato bio je baš u sovjetskim špijunima na američkom tlu. Svrgavanje s tog, tzv. „atomskog“ pijedesetala SAD nije dobro podnijela a Eisenhowerova administracija nastojala je pronaći izdajnike u vlastitim redovima. Formiranje ranije spomenutog Odbora za neameričke aktivnosti bila je logična posljedica te nesigurnosti i stalnog straha koji je mogućnost atomskog rata usadila u ljude. McCarthy je u tom smislu proizvod svog vremena, ali kako kaže Trumbo u spomenutom dokumentarnom filmu iz 2007. za nastanak crne liste ne treba kriviti ni njega ni Odbor. Stvarnu moć crna lista dobila je tek osnovnom metodom pritiska na one koji su se na njoj nalazili. Ekonomska deprivacija, narodskim riječnikom rečeno, nemogućnost rada i financiranja osnovnih životnih potreba trebala je natjerati ljude na priznanje. Priznanje koje se nije zaustavljalo samo na potvrdnom odgovoru: „Da, bio sam član Komunističke Partije“. Lov na vještice nikad nije usmjeren na pojedince, već je vrlo često usmjeren na čitave skupine ljudi, a skupine je nemoguće jednoznačno definirati. Naredno pitanje iz toga možete pretpostaviti: „Tko je još, osim Vas, bio u Partiji?“ Takav način ispitivanja, za koje se nadam da smo ga kao društvo prerasli, otvorio je prostor raznim manipulacijama pa su tako kao i u srednjovjekovnom slučaju vještica komunistima proglašavani i oni koji to nikad nisu bili. Najviše iz koristoljublja ili čiste, niske osobne osvete. Problem s takvim crnim listama je vrlo često u tome što se postavlja pitanje kriterija po kojem će ljudi na njima završavati. Holivudska priča nam ovdje može služiti kao opomena, a pitanje je jesmo li iz nje kadri išta naučiti.

Da se vratimo na aktualni filmski trenutak i Daltona Trumba. Sav apsurd njegova egzila iz Hollywooda može se iščitati iz filmova na kojima je radio koristeći druge ljude kao potpisnike scenarija i paravane. Jer, Trumbo je bio upravo to – genijalan scenarist. Tek 1993. njegovo je ime navedeno u potpisu scenarija za filmski klasik „Praznik u Rimu“ (1953.), a jedan od tih scenarija koje je radio pod pseudonimima čak je dobio i Oscara. Karikaturalnost situacije u kojoj se dobitnik nagrade za scenarij ne pojavljuje na dodjeli, a kasnije se traži i putem novina govori ne samo o apsurdu, već i o licemjerju vlasnika filmskih studija. Jer, naglasak je na tome što bilo kakva crna lista dobiva na snazi tek onda kad na nju reagiraju ljudi koji joj mogu dati pravu snagu. Crna lista sama po sebi ne znači ništa sve dok netko zbog nje ne odbije dati osobi s nje posao, napadne ju na ulici ili učini bilo što drugo što bi povrijedilo njeno pravo na rad i ljudsko dostojanstvo. Crne liste, ukratko, postaju važne samo onda ako im to dopustimo. U SAD-u, u pedesetima, strah je to dozvolio. Otto Preminger prvi je odlučio prekršiti zabranu nametnutu listom. Nakon njega, Kirk Douglas, Trumbov prijatelj, u njegovom je slučaju ignorirao tu zabranu. Rezultat? Jedan od najboljih filmova svih vremena iz kojega možemo pročitati otpor principa prema nepravednom sustavu. Možda su neki od Vas i pogodili. Riječ je o „Spartaku“ (1960.)

Naravno, ništa nije slučajno pa tako ni 80 000 članova Komunističke Partije SAD-a/CPUSA (1944. godine). Kako bismo to shvatili, moramo promotriti trenutak u kojem je to članstvo nastalo. Tridesete godine su vrijeme depresije, prvog velikog kraha ekonomije. Stavljanjem te iste ekonomije pod državni nadzor, ponajviše zaslugom Johna Maynarda Keynesa čije je ideje primijenio Franklin D. Roosevelt (New Deal) SAD se izvukla iz višegodišnje krize. Svemu tome, naravno, nije odmogao ni Drugi svjetski rat koji je američkoj ekonomiji osigurao poziciju prve u svijetu. Za ovu priču važne su dvije teze. Prva, po kojoj kriza uzrokuje traženje alternativnih političkih rješenja (bez obzira bila ona komunizam, fašizam ili nešto treće) i druga, po kojoj je rastu članova CPUSA pogodovala činjenica da je Sovjetski Savez bio američki saveznik tijekom Drugog svjetskog rata. Sve to treba uzeti u obzir kad se priča o američkim komunistima. Masovna histerija proizvedena početkom Hladnog rata, prvenstveno zaslugom špijunskih aktivnosti/atomske bombe proizvela je i lov na vještice makar, kako kaže Dalton Trumbo, članovi Partije nisu bili opasniji od krda sobova.

Holivudskih 10 ostalo je u kolektivnoj svijesti kao crna mrlja čitavoj industriji. Njihova odluka da se povinuju odlukama Odbora za neameričke aktivnosti, a u strahu za vlastiti status, proizvela je bizarne situacije. Među njima se ističe ona prema kojoj je nagradu Oscar za najbolji scenarij dobio film „Dječak i bik“ (1956.) dobio izvjesni Robert Rich. Potraga koja je za njim uslijedila dobila je prizvuk karikature i glasno progovorila o svim nedostacima ideje i provedbe ove, ali i bilo koje, crne liste. Kad se doznalo kako je RR paravan za Daltona Trumba bilo je jasno da se takva lista kao koncept približava kraju. Ne može se pričati o mekartizmu i crnim listama da se ne spomene Elia Kazan. Holivudska legenda, čovjek koji je režirao neke od inspirativnijih filmova u povijesti, bio je jedan od onih koji je pristao surađivati s Odborom. Njegova suradnja je podrazumijevala imenovanje ostalih ljudi za koje je pretpostavljao da su članovi. Bez obzira na njegov nemjerljiv doprinos filmskoj umjetnosti lijevo orijentirani holivudski glumci mu to nisu zaboravili. Iako nije bio jedini takav, prilikom dodjele Oscara za životno djelo 1999. dio publike ostao je sjediti i odbio pljeskati „nekom tko je izdao svoje kolege.“ Ovaj primjer nam govori kako efekt crnih lista nikad nije trenutačan, ljudi koji su njima dotaknuti pod njihovim su utjecajem i godinama nakon. Prokazivači i prokazani su žrtve. Zato vrijedi istaknuti riječi koje baš Trumbo koristi u dokumentarnom filmu iz 2007.: „Priča o crnoj listi nema junake i zlikovce, svi su zajedno žrtve. Svi su jedan dio svog života okaljali tom listom.“

Veliki su ljudi kadri oprostiti ono što mali ljudi dopuste. Ako je povijest zaista učiteljica života nećemo se vratiti u vremena lista, prokazivača i prokazanih. Ne samo zbog nas, nego i zbog onoga što ćemo ostaviti iza sebe. Pod uvjetom da je pogled unaprijed, a ne unazad još uvijek važan. Što se Daltona Trumba tiče, njegova će priča novim filmom dobiti pozornost. Hoćemo li iz nje nešto naučiti sasvim je druga stvar.